Ne kaže se bez razloga da samo tužni ljudi mogu pisati mnogo, a sretni malo ili nikako.

Kada gledam tvoje lice, uvijek osjetim vedrinu koju nosi ljetna noć.
Dodirnem li tvoje ruke, uvijek osjetim toplinu koja mi je dala moć.

Toliko nemoći da se bilo šta novo zalijepi na praznu stranicu.

Kad nas napuste, voljena, sve radosti iz mladosti,
čak i kad bude teško, sve do kraja svog života, od tebe neću poć.

Bit će da je to iz moje sebičnosti da sa svima podijelim ono najljepše što mi se ikada desilo u životu.

I kad dođe dan, naš zadnji dan.
Kad prođe sat, naš zadnji sat.

Ja tebi ne trebam pričati.
Žene misle o ljubavi, a muškarci samo vole. Bez obzira na sve.

Kad nemiri budu dio nas,
i kada nam kucne zadnji čas.
I tada ću, Deni, kao i sad da te volim ja.

Sve se to događa zato što nismo skinuli omot sa naših, još uvijek pitomih i djetinjih srca.
A nebo je u proljeće plavo kao nešto čega se nikad sjetiti neću.
Posvećujem ti ovaj moj mali mikro svijet.
Volim te, eto.